Sukob je dio čovjekova života, nešto što nije moguće izbjeći, a najčešće izbija među djecom predškolske dobi i završava kao problem. Za sukob kažemo da nije ni dobar ni loš pa ne treba stvarati odnose bez problema.
Treba težiti učenju konstruktivnih načina njihova rješavanja. Neriješeni sukobi mogu dovesti do frustriranosti koja će se manifestirati kao osjećaj tjeskobe, nelagode, zabrinutosti, preko gubitka samopouzdanja i samopoštovanja do neurotskih i psihosomatskih poremećaja.
Nenasilno rješavanje sukoba znači aktivno sudjelovanje u traženju izlaska iz sukoba, a ne traženje krivca.
Vještina konstruktivnog i nenasilnog rješavanja sukoba temelji se na usvajanju i međusobnom integriranju većeg broja specifičnih socijalnih vještina a to su: istinsko slušanje, očitovanje umjesto potiskivanja vlastitih osjećaja, jasno izražavanje želja i potreba, razmatranje najrazličitijih mogućnosti rješavanja određenog sukoba, vještina pregovaranja i druge.
Djeca nauče i primjenjuju ove vještine kad su norme u njihovu okruženju pohvala i suradnja, a ne kritika i natjecanje zato je važno da to prihvate odgojitelji dječjih skupina, roditelji i učitelji, da preuzmu odgovornosti za svoj udio u oblikovanju djetetova okruženja i razvoja.
Što odrasli više potiču djecu na korištenje tih vještina i rješavanje vlastitih problema (umjesto da se odrasli sami upleću u sukobe među djecom i nađu neko brzo rješenje), to će djeca moći češće ovladati vještinama potrebnima za kreativno rješavanje sukoba.
Agresivnu se djecu olako označava kao "zločestom" iako bi trebali znati da to u biti nije tako. Ta djeca preko agresivnosti odašilju signale koje mi odrasli trebamo prepoznati i razumjeti da bi mogli reagirati na odgovarajući način te da bi mogli pomoći djetetu.
Mnogi roditelji osjećaju nesigurnost i ne znaju kako da se odnose prema agresivnosti svojeg djeteta.
Poznato je da djeca iz obitelji u kojima zadovoljenje dječjih potreba ne stoji u prvom planu roditeljskih interesa (pa se to zato stalno potiskuje) češće a ponekad i neočekivano reagiraju agresivno.
Agresivnost je oduvijek bila sastavni dio vrtićke dobi (kao i u svakoj drugoj životnoj dobi), ali se ovakva situacija zaoštrava agresivnim prizorima na televiziji, kompjuteru, nasilnim igricama, tabletu...
Otvorenost za suradnju ili usmjerenost na suradnju
Evo jedan od primjera koji bi to najbolje opisao:
Čovjek razgovara s Bogom o Raju i Paklu. Bog kaže čovjeku: "Dođi pokazat ću ti Pakao."
Ušetali su u sobu u kojoj je velika skupina ljudi sjedila oko zdjele u kojoj je bio gulaš. Svi su bili iscrpljeni, očajni i izgladnjeli. Svatko je imao žlicu kojom je mogao dosegnuti do zdjele, ali je žlica imala dršku mnogo dužu od njihovih ruku, pa je nisu mogli prinijeti ustima. Patnja je bila velika.
"Dođi, sada ću ti pokazati Raj", reče nakon nekog vremena Bog.
Ušli su u drugu sobu, u svemu jednaku prethodnoj: i u ovoj je bila zdjela gulaša, ljudi oko nje i iste žlice s dugim drškama. No, ovdje su svi bili sretni i siti.
"Ne razumijem", reče čovjek. "Zašto su ovi sretni, a oni u prethodnoj nesretni kada je sve jednako?"Bog se nasmijao: "Oh, to je bar jednostavno. Ovdje su naučili hraniti jedni druge."
Sukobi roditelja i djece...
... su neravnopravni sukobi, jer roditelji imaju odgovornost za kvalitetu odnosa s djecom
Nepotrebni, razvojno štetni sukobi:
- iskaljivanje na djetetu, prebacivanje svoje odgovornosti na dijete, nerealna očekivanja...
Potrebni, razvojno korisni sukobi:
- kad se dijete ne brine o sebi i svojim potrebama
- kad ne preuzima svoje obaveze
- kad dijete ne uvažava drugu djecu i odrasle
- kad se ne ponaša u skladu s roditeljskim pravilima ponašanja i društvenim normama
Produktivni sukobi su nužni za rast i razvoj djeteta!
ŠTO DJECA UČE KROZ SUKOBE:
1. Uče načine sukobljavanja i rješavanja sukoba:
- izražavati svoje želje i potrebe
- slušati i čuti druge, suosjećati
- pregovarati
- rješavati probleme
NASILNO SUKOBLJAVANJE NE RJEŠAVA PROBLEM
POVLAČENJE, IZBJEGAVANJE SUKOBA NE RJEŠAVA PROBLEM
2. Kroz sukobe s roditeljima djeca uče nositi se s neugodnim emocijama, a to je jedna od najvažnijih sposobnosti za cjelokupni budući uspješan razvoj:
- Prepoznavati i izražavati neugodne osjećaje
- Nositi se s osjećajima, nelagode, neuspjeha, srama, tuge na konstruktivne načine...
- Upravljati/ovladati vlastitom tugom, strahom, frustracijom, ulaganjem truda, itd.
Roditelj izbjegava sukob ili se povlači iz sukoba jer izbjegava neugodne osjećaje koje su povod za nastanak problema.
Tako djeca uče izbjegavati neugodne emocije ljutnje, tuge i straha, a time se smanjuje mogućnost rasta i razvoja njihove socijalne kompetentnosti.
Roditelji teško prihvaćaju djetetove neugodne osjećaje:
- Umanjuju, ignoriraju, interpretiraju ljutnju, tugu i strah
"Ne boli te tako jako. Nemaš se čega bojati."
Roditelji vjeruju da oni mogu upravljati djetetovim osjećajima, a dijete doživljava da ga roditelji ne razumiju i da ga ne prihvaćaju kad je tužno, uplašeno ili ljuto.
- Zabranjuju, kažnjavaju djetetove neugodne osjećaje
"Ako ne prestaneš plakati, istući ću te pa ćeš imati razloga za plakanje."
Roditelji doživljavaju privremeni mir, a dijete ima snažan doživljaj odbačenosti i usamljenosti.
Aktivno uklanjaju neugodne osjećaje:
- Roditelji vjeruju da moraju činiti sve kako bi im dijete stalno bilo sretno i zadovoljno, a djeca stječu naviku postizanja ugode i zadovoljstva bez vlastitog napora.
U sukobima roditelja i djeteta u kojima nema ništa o čemu bi trebalo pregovarati, bolje od pričanja, objašnjavanja i izražavanja osjećaja jest dati djetetu vremena…
Pet minuta, sat vremena, do kraja dana…da se dovede u stanje da učini ono za što u početku nema volje. Svima, pa i djeci treba vremena da učine ono što u početku sama ne žele.
Pripremila stručni suradnik pedagog: Antonia Vukić
